Pristupite našem sadržaju koji za Vas pišu žene od uticaja!
Prijavite se besplatno
U intervjuu za #ZENEODUTICAJA Nina dijeli svoje savjete za uspjeh, ističući važnost ljubavi prema poslu i posvećenosti, te poziva žene da se bore za svoje ciljeve i da ne dozvole da društvene norme ograniče njihov potencijal
Životni put direktorice Muzeja i galerija Podgorice, Nine Vukčević ispunjen je umjetnošću, pedagogijom i nepokolebljivim radom. Svoju trenutnu poziciju postigla je kroz nepokolebljivost, upornost i cjeloživotno obrazovanje, a svaki korak u karijeri bio je ključni element njenog uspjeha.
U intervjuu za #ZENEODUTICAJA otkriva svoju životnu devizu da ne možete lažirati svoju energiju i način života. Umjetnost i pedagogija je oblikovala njenu karijeru i sreću. Kroz slikarstvo, koje je njena prva ljubav i profesija, Nina je pronašla izražaj za svoje iskustvo urbano-betonskog života.
Nina se suočila sa mnogim izazovima na putu do svoje trenutne pozicije, ali ističe da je odlučnost i sposobnost suočavanja s preprekama bila ključna. Kao žena koja je odrasla bez nametnutih tradicionalnih očekivanja, Nina se izborila protiv predrasuda i društvenih normi koje često ženama nameću podjele poslova.
#ZENEODUTICAJA: Možete li nam ukratko opisati vaš životni put od prve i primarne profesije do trenutne pozicije direktorice Muzeja i galerije? Kako biste opisali ključne korake i prekretnice u vašoj karijeri?
#Nina Vukčević: Zajedno sa kolegama, ja sam samo mali šraf u ovom našem mehanizmu zvanom crnogorska umjetnost, a sadašnju poziciju vidim kao spoj svega što jesam i što sam radila u dosadašnjoj karijeri. Moja životna deviza je da ne možeš da lažiraš način života ili energiju koju u sebi nosiš. Upornost i nepokolebljivost, u kombinaciji sa cjeloživotnim obrazovanjem, ključni su elementi za uspjeh.
Moja prva ljubav i primarna profesija je slikarstvo, a biti akademski slikar nije danas dio popularne kulture. U mnogobrojnim boljkama, gubicima, djeci, selidbama - moj slikarski izraz me je očuvao i u onim vremenima koja su bila bučna i haotična. Crtam i slikam taj neki urbano-betonski život kroz izražaj koji on skriva iza svih tih oštrih oblika. I dalje vjerujem u svoje dvije ruke i djeci uvijek kažem da je sasvim u redu ako bojaju izvan linija.
Kao profesorica u podgoričkoj Gimnaziji, svoj zadatak sam vidjela u tome da svoje učenike gajim i zalivam. Zar to nije uvijek bio zadatak profesora? Da njeguju prkos i prave vrijednosti, samostalno analitičko i kritičko promišljanje, a posebno kod gimnazijalaca i budućih intelektualaca, da ih podstiču na kreiranje sopstvenih stavova. I vjerujem da djeca sve sama pročitaju čak i onda i kada im ne kažeš. To je neprocjenjivo. Tako da oni sami najbolje vide da me je umjetnička, ali i pedagoška profesija učinila srećnom.
Čitavo moje slikarstvo je iznjedreno iz ovog grada koji dišem. Međutim, naši sugrađani generalno nisu upoznati sa umjetničkom scenom, posebno lokalnom. Nikada ne bih sebi dala za pravo da kritikujem institucije kulture u mom gradu, a da se sama nisam uhvatila u koštac sa kerberima u lokalnoj upravi. Čvrsto vjerujem da umjetnička zajednica ne treba da se plaši da kritikuje. Isto tako, ne treba da se plaši da bude kritikovana. Glomazan sistem, mali budžeti, opšta apatija – sve su to svakodnevne dileme i prepreke na koje nailazim. Ali ljudi kojima sam sam okružena mi sada daju snagu da vidim malo dalje i malo više nego što sam vidjela prije stupanja na mjesto direktorice Muzeja i galerije Podgorice.
#ZENEODUTICAJA: Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli na putu ka postizanju sadašnje pozicije, i kako ste ih prevazišli?
#Nina Vukčević: Kao neko ko je odrastao sa tri brata, pravilo je bilo da se ne smije plakati. Doduše, nismo smjeli ni da se tučemo, pa se ipak dešavalo. U velikoj porodici, sa ocem boemom i umjetnikom, te emocije nabijene u crtež i slikanje su bile tako snažne za mene da su napravile neku vrstu putokaza za buduće slikarstvo. A upravo iz tog svijeta koji sam crtala, stvorila sam podlogu za jednu moju filozofiju života, za bunt i za snažan lični izraz.
Nikad nisam dozvolila da to što sam žena bude smetnja u razvijanju sopstvenih potencijala. Često se u našoj zemlji od malih nogu kroz vaspitanje, tradiciju i odrastanje stvara ambijent koji ženama nameće da postoji podjela poslova na muške i ženske, Međutim, zahvalna sam svojim roditeljima jer mi nisu nametali tradicionalna očekivanja. Imala tu sreću da uz veliku podršku mog oca Iva nađem snagu i put da prevaziđem predrasude i društvene norme. Dijelom je to značilo i izgubiti dio ženskog principa, ali taj izazov me je i osnažio, kako u porodici, tako i kasnije u poslu. I pedagoški, i umjetnički, a sada i menadžerski esnaf podrazumijeva arenu u koju je Nina ušla spremna, sa četkicom i sa mačem.
Prije stupanja na čelo Muzeja i galerija Podgorice, bilo je pitanja o tome kako će se slikarka snaći na mjestu menadžera. Većina mojih kolega je bila u zabludi. Mislili su da sam lak plijen, što je istovremeno i sasvim tačna i sasvim promašena konstatacija. Pripajala sam teritorije, silom mijenjala granice, privlačila saveznike. Prepreka i izazova je bilo tušta i tma. Nije mi bilo strano da se nosim sa onima koji ne misle dobro, i kao svaki dobar profesor brzo ih prepoznam, a tu nije važno da li stoje po strani ili vode glavnu riječ, da li razvuku usne u osmijeh ili te gledaju sa podozrenjem.
#ZENEODUTICAJA: Možete li podeliti neke od vaših najvećih dostignuća ili projekata tokom karijere?
#Nina Vukčević: Možda ne najveći, ali jedan poseban projekat pojavio se neočekivano u aprilu 2020. godine, u susret Danu sunca, kada sam pokrenula izazov „Slikaj doma“ na svojoj Fejsbuk stranici, sa željom da zajedno sa pratiocima obojim vrijeme koje se provodi kod kuće tokom borbe protiv virusa korona i u inat zubatom proljeću. Željela sam da podstaknem ljude i pružim im priliku da predstave svoje umjetničke afinitete, što u uobičajenim uslovima nije često, jer najčešće upravo za sebe nemamo vremena. Zato je meni bilo važno da baš tada, kada smo više vremena provodili kućama nego vani, dam ljudima „izgovor" da se okušaju u umjetnosti. Ovaj izazov je podstakao i roditelje da provode kvalitetno zajedničko vrijeme sa djecom, što je meni kao nekom ko se bavi i pedagoškim radom jako važno. Znam da psihijatri već stotinama godina preporučuju bojenje kao aktivnost koja opušta centar za strah u mozgu i dozvoljava umu da dobije svoj zasluženi odmor. Stotinjak radova je tada postavljeno na društvenim mrežama, izazovu su se priključili i odrasli i djeca, a primala sam i fotografije radova za trpezarijskim stolom, gdje su i bake bojale moj crno-bijeli crtež. I dalje svima preporučujem „terapiju kroz umjetnost", ali samo onda kada im to zaista i prija, jer će im umjetnosti zauzvrat ponuditi bijeg od svakodnevice.
#ZENEODUTICAJA: Kako se osjećate povodom vaše uloge kao žene direktorice u industriji umjetnosti i kulture? Kako ste se nosili sa eventualnim preprekama ili predrasudama?
#Nina Vukčević: Nisam tip osobe koja gradi zidove. Ali zato volim da imam podršku, drage ljude, prijatelje i kolege koji su tu. To se pokazalo i u jednoj gradskoj ustanovi kao jako važno, zato posebno cijenim sve svoje saradnike koji ne štede sebe da bi pomogli drugima, na bilo koji način. Zato su ljudi moji pomoćni točkići, kako kaže jedna knjiga za djecu. Jer za život su vam uvijek potrebni pomoćni točkići.
Kada je u pitanju nova uloga u kojoj sam se našla, mislim da sam kao žena donijela dozu senzibilnosti koja je bila neophodna da sve teče kako treba.
#ZENEODUTICAJA: Koje su vaše dugoročne vizije i ciljevi?
#Nina Vukčević: Naš grad, Podgorica, mora se razvijati kao zelen, otvoren i pravedan grad, ali mu je potreban i radikalno drugačiji pristup kulturnim politikama. Dosadašnje kulturne politike nisu motivisale i pospješivale, već obeshrabrivale i diskriminisale kulturne radnike, koji bi trebalo da budu temelj našeg društvenog razvoja. Grad bez kulture je grad bez duše, a Podgorica je oduvijek bila antipod tome. Zbog toga sam se i uključila u rad lokalne uprave.
Umjetnički esnaf je kompleksna priča, nije za svakog. Umjetnost traži kompletnu predaju, kao da si monah koji ne izlazi iz ćelije. Ušla sam u godine kada kao slikar moram da prikupljam i fizičku energiju za sliku. Isto tako se osjećam i na mjestu rukovodioca u umjetnosti.
Moji radovi se moraju gledati vrlo koncentrisano i pažljivo da biste me bliže upoznali. Isto primjenjujem i na instituciju koju vodim. Kod mene je svaki pojedinačni element priča za sebe, a opet nijedna figura nije izdvojena cjelina. Kod mene - sve je dio jednog habitata, nema niti jednog djelića koji nedostaje i sve to koherentno čini MOJ rad. Dugoročno, želim da Muzeji i galerije budu koherentna cjelina, u svakom smislu – strateški, kadrovski, programski, a da Podgorica bude prepoznata i kao grad kulture i umjetnosti, jer ima fantastičan temelj u svim festivalima i događajima kojima je domaćin.
Pitanje zaštite pokretne i nepokretne kulturne baštine, pod ingerencijom naše ustanove, kao i pitanje revizije muzejskog fonda, digitalizacija fonda Muzeja kao i modernizacija uslova i pristupačnosti izlagačkih prostora, samo su neki od planiranih projekata. To su većinom pozadinske aktivnosti, a ta pješadija nam je neophodna da bismo mogli u naš program dovesti artiljeriju, veliku izložbu Milene Barili, decembarski likovni salon...
Kako neko reče, kečap po Mona Lizi neće osvijestiti političare, ali hoće udruženo djelovanje kulturnih poslenika.
#ZENEODUTICAJA: Koje biste savjete ili inspiraciju želeli podijeliti sa ženama koje teže postizanju visokih pozicija?
#Nina Vukčević: Kod mene se lako osjeti ljubav prema profesiji kojom se bavim. Ona je uvijek bila očigledna i drugima, jer sam iskazivala istrajnost i posvećenost poslu, ali i dobru energiju. Sve to skupa rađa povjerenje kod klijenata, kod saradnika, kod učenika. Upravo je zbog toga uspješan projekat nerijetko i preporuka za neki novi koji dolazi.
A, to je upravo i moja mantra – volite posao kojim se bavite, radite ga posvećeno, i to će biti prepoznato.
Najavila sam da mi je cilj i da tokom mandata posvetim jedan segment ženama umjetnicama koje se često ne spominju, koje su djelimično zaboravljene, u okviru manifestacije koja bi se zvala „Sjećanje naprijed“ . To bi podrazumijevalo da se napravi izložba iz našeg fundusa i fundusa Narodnog muzeja Crne Gore onih umjetnica koje više nijesu žive, kako bi se skrenula pažnja na njihov rad.
#ZENEODUTICAJA: Mislite li da žena u Crnoj Gori može biti uspješna u poslu i u porodici?
#Nina Vukčević: Potrebno je još mnogo rada da bi crnogorsko društvo prepoznalo potencijal i značaj žena u svim oblastima. Balansiranje radnih zadataka sa obavezama u porodici je jedan klimav stub, za koji se uvijek nađe neko da ga podriva. Slobodno vrijeme - odnosno vrijeme za knjigu, izložbu, bioskop, izlet, trening - kod većine žena sa ozbiljnim karijerama, nažalost, predstavlja još jednu obavezu koja se upisuje u kalendar.
#ZENEODUTICAJA: Kako provodite slobodno vrijeme, šta vas odmara?
#Nina Vukčević: S obzirom na gust raspored obaveza gotovo, svakodnevno, kradem trenutke slobodnog vremena da uživam sa svojim najmilijima.
#ZENEODUTICAJA: Da li biste ukoliko bi se vratili u prošlost nešto promijenili i da li se zbog nečega kajete?
#Nina Vukčević: Uvijek gledam naprijed, tako da ono što je bilo, ostavljam prošlosti.
