Rad sa životinjama mi je uvijek bio osnovni motiv

Iako je njeno okruženje smatralo da bi trebalo da upiše humanu medicinu, da je to prikladnije njenim kapacitetima i da je perspektivnije zanimanje, Maša Jovanović, specijalista interne medicine pasa i mačaka nije se dala pokolebati.

- Odgovarala sam im da ljude ima ko da liječi i brine o njima, dok su životinje zapostavljene i u sjenci ljudskog egocentričnog pogleda na svijet - kazala je Maša Jovanović za #zeneoduticaja. Pročitajte šta nam je još odgovorila naša uspješna mlada sagovornica.

Tome je doprinijelo i držanje kunića koje je imala kao kućne ljubimce, zahvaljujući čemu je još više zavoljela životinje.

Iako su svi mislili da ću se u toku i nakon gimnazije predomisliti što se tiče izbora zanimanja, njena namjera je postala samo čvršća vremenom kako sam se sve više susretala sa čarima životinjskog carstva.

#ZENEODUTICAJA: Gdje ste se sve školovali?

MAŠA JOVANOVIĆ: S obzirom na to da u Crnoj Gori nema fakulteta veterinarske medicine, znala sam da me čeka izazov studiranja sa strane, izvan zone komfora sačinjene od ušuškanosti doma, poznatog kruga ljudi i grada u kojem ste proveli čitav život. Nakon položenog prijemnog ispita, studije sam započela na Fakultetu veterinarske medicine u Milanu, Italija, gdje sam uspješno završila prvu godinu. Šestogodišnje tudije sam nastavila u Beogradu, gdje sam i diplomirala. Na petoj godini sam kao stipendista Erasmus+ programa otišla na razmjenu u Bolonju, Italija, na jedan semestar. Preko istog programa sam dvije godine kasnije provela i pola godine na Fakultetu veterinarske medicine u Madridu, Španija. Pored sticanja znanja iz veterine,kao i usavršavanja stranih jezika, sva ova internacionalna iskustva su poput još jednog završenog fakulteta, i to ponajviše onog životnog.

#ZENEODUTICAJA: Studirali ste i uporedu odrađivali pripravnički staž.

MAŠA JOVANOVIĆ: Nakon diplomiranja, upisala sam specijalističke studije u Beogradu, dok sam paralelno počela da odrađujem pripravnički staž u Upravi za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove u Podgorici, u Sektoru za zdravlje životinja. Nakon godinu i po dana provedenih u Upravi i dvije godine postdiplomskih studija i završene specijalizacije iz interne medicine pasa i mačaka, odlučila sam da se oprobam u praksi. Konkretan rad sa životinjama mi je negdje uvijek bio osnovni motiv odabira ovog zvanja, te sam zato od skoro počela da stičem iskustvo i širim svoja znanja kao kliničar u podgoričkoj ambulanti RoyalVet.

#ZENEODUTICAJA: Da li mislite da kruži pogrešno mišljenje da je taj posao za muškarce?

MAŠA JOVANOVIĆ: U prošlosti veterina i jeste bila prevashodno muško zanimanje. Međutim, posljednjih godina u svijetu, pa i kod nas, taj trend počinje da se mijenja, pa svake godine sve više djevojaka upiše ove studije. Mislim da je prošle i pretprošle godine polna struktura toliko izmijenjena da je broj djevojaka nadmašio broj momaka na prvoj godini u Beogradu, a u Evropi već odavno. Pozadina priče je vjerovatno multifaktorijalna, počev od plodova emancipacije, preko većeg senzibiliteta i emocionalne inteligencije kod ženskog roda, pa do posvećenosti i discipline kada je riječ o dugogodišnjem učenju i trudu koje ova profesija iziskuje. Moje mišljenje je da je dobro da imamo raznovrsnost, žene su dobre u takozvanim mekim vještinama, komunikaciji, organizaciji, marketingu itd, dok su muškarci neminovno bolji kada je neophodna upotreba fizičke snage i tehničke snalažljivosti, što je u veterini dosta često slučaj. Ali, jedno bez drugog ne ide i nije dovoljno, tako da je balans i kombinacija vještine i snage uvijek najbolja.

#ZENEODUTICAJA: Jeste li jedna od rijetkih veterinarki u Crnoj Gori, koliko ih još poznajete?

MAŠA JOVANOVIĆ: Sve je više žena veterinara, to jest doktorica veterinarske medicine, da budemo precizni sa titulom, u svijetu i kod nas, tako da hvala Bogu nisam jedina veterinarka u Crnoj Gori. Znam ih još puno u zemlji i šire. U Upravi sam radila sa divnim koleginicama veterinarkama, a sada u ambulanti u kojoj radim su tu dvije, i to sjajne i zadivljujuće predane svom poslu.

#ZENEODUTICAJA: Ko vam je bio podrška dok ste pri odluci i studijama za ovaj posao?

MAŠA JOVANOVIĆ: Moja najveća podrška, pokretačka snaga i glavni kritičar kako za veterinu, tako i za sve u životu, bila je moja majka. Od momenta kada mi je kao motivaciju za marljiv rad koji je zahtijevala Gimnazija ,,Slobodan Škerović" postavila ikonicu Kraljevskog koledža veterine u Londonu (na koji sam uzgred budi rečeno i primljena, nakon visoko kompetitivnog i iscrpljujućeg višemjesečnog procesa provjera i testiranja u svim formatima, ali koji nažalost nije krunisan mojim odlaskom u Englesku usljed nepristupačno visoke cijene školarine) na desktop računara, pa sve do beskonačno dugih razgovora preko Skajpa (i kasnije drugih formata digitalne komunikacije) satkanih od jadanja i rešavanja problema koje sa sobom nosi samostalni studentski život. Ona je bila moj vjetar u leđa, čvrst zagrljaj kad stvari teku kako treba, a još čvršći onda kad se činilo da ništa nema smisla. Nadam se da ću i ja jednog dana svojoj djeci pružiti svu ljubav i bezrezervnu podršku koju dobijam od nje uvijek kada je to potrebno. Tu su bili naravno i drugi članovi moje porodice koji su me podržavali, savjetovali i uskakali kad god mi je to zatrebalo. Tu su i moji prijatelji, kako oni stari, s kojima bi svaki ponovni susret bio kao da se nikad nismo ni rastali, tako i novostečeni koji su sve poteškoće studentskih dana činili lakšim. Moj momak koji me sve te godine čekao i čija ljubav nije jenjavala uprkos brojnim izazovima veze na daljinu, i moj pas- crni ruski terijer Nikolaj, koji mi je pravio društvo i posljednje dvije godine studija praćene razarajućim gubitkom jedne voljene osobe učinio podnošlivijim i smislenim. Hvala svima, bez njih ne bih bila ovo što sam danas, pritom ne misleći samo na svoju profesiju.

#ZENEODUTICAJA: Šta mislite o ženskim i muškim poslovima...?

MAŠA JOVANOVIĆ: Dok sam bila mlađa, smatrala sam da žene i muškarci treba da budu jednaki, poistovjećeni i da sve dijele ,,na ravne časti". Što sam zrelija, uviđam da kako fizičke, tako i fiziološke i psihološke razlike postoje s razlogom. Žene treba da budu žene, a muškarci treba da budu muškarci. Naravno, to ne znači da ijedna žena treba da bude diskriminisana zbog svog pola, samo mislim da treba da uživa u svojoj ženskoj prirodi, da se ne trudi previše da se dokazuje, takmiči i bori sa muškarcem, kako u poslovnom, tako i u privatnom životu, već da uživa u svojoj ženstvenosti, da iskoristi sav svoj ženski potencijal i koliko god može olakša sebi ovaj već dovoljno surov život. Postoje poslovi koji se s razlogom smatraju više za muškarce, kao i oni koji više odgovaraju ženskom senzibilitetu, ali to ne znači da ijednu ženu koja želi da se bavi nečim tog tipa treba da spriječi takva vrsta društvene percepcije, kao ni obrnuto, muškarac ne treba da nailazi na bilo kakve predrasude ni diskriminacije u svom životnom pozivu. Svi mi imamo samo jedan zadatak na ovom svijetu, a to je da budemo ono što jesmo, da ostvarimo svoju pravu prirodu i da pronađemo svoj smisao kroz odnos sa drugim ljudima, na način na koji to odgovara našoj personi. Ženska i muška energija su tu da se nadopunjuju, da hrane jedna drugu, a nikako da se poništavaju ili unizuju, što uporno zaboravljamo, iako smo i sami satkani od obije.

#ZENEODUTICAJA: Da li nekad i u slobodno vrijeme pomažete kada vam dovedu životinju koja je u problemu?

MAŠA JOVANOVIĆ: Ljudi mi se često obraćaju za pomoć ili savjet, kako medicinske tako i nemedicinske prirode. Na medicinski upit uvijek odgovorim, a što se tiče ovih drugih, pri čemu najviše mislim na pronalaženje napuštenih ili uličnih životinja (koje ne zahtiijevaju stručnu pomoć), pomognem koliko je u mojoj moći, savjetom za dalje korake ili kontaktima službi u čijim je nadležnostima dati problem. Većina misli da je veterinar dužan da brine o napuštenim životinjama, ali to je posao države i lokalnih komunalnih službi. Dovoljno je da napravite paralelu sa humanom medicinom i sve će postati jasnije. Zamislite da doktore zovemo kad god pronađemo nekog jadnog bezdomnog čovjeka da ih prime u kuću i pruže im dom i spas sa ulice. Posao ljekara je da liječi, a posao državnih službi je da zbrinjava kako ljude, tako i životinje bez krova nad glavom. Koliko god mi veterinari voljeli životinje i bili spremni da pomognemo, većina nas već ima domove pune ljubimaca i velike finansijske troškove da bismo na sebe preuzimali brigu o neograničenom broju životinja na koje nažalost svi nailazimo svakodnevno.

#ZENEODUTICAJA: I šta bi poručili ženama vašeg godišta, kako da prevaziđu prepreke i u Crnoj Gori budu uspješni?

MAŠA JOVANOVIĆ: Uspjeh je relativna kategorija. Za nekoga je to novac, za nekoga titula, za nekoga krov nad glavom, za nekoga slobodno vrijeme, za nekoga zadovoljno dijete, a za nekog malko bolji svijet nego prije njegovog boravka u njemu. Da bi bile uspješne, žene treba da otkriju šta za njih predstavlja uspjeh, šta je to što njih čini srećnima. Poručila bih im da nikad ne prestanu da se bore za sebe, za svoje istinsko Ja. Ne treba da dozvole da budu zarobljenice konzumerizma, nametnutih standarda ljepote, tuđih očekivanja i društvenih šablona i normi. Želim da im kažem da su sposobne za sve što požele i da ništa ne duguju nikom osim sebi. Lijepe su onoliko koliko su svoje, dobre prema drugima koliko su dobre prema sebi, spokojne onoliko koliko su zahvalne, jake onoliko koliko su više tonule pa ustajale, ispunjene koliko ispunjavaju druge, srećne koliko usklađene, mudre koliko samosvjesne. Završila bih riječima koje su bile uklesane u kamen hrama u Delfima: Spoznaj sebe- i spoznaćeš svijet i bogove.