U nedjelju sam izašla na marš solidarnosti koji je organizovala ambasada Ukrajine kao podršku ljudima koji su trenutno u ratu u njihovoj zemlji. Zašto sam izašla na ulice?
Sanja Milosavljević
Zato što sam protiv rata u bilo kojoj varijanti. Zato što sam protiv ratova koji se trenutno vode širom svijeta. Zato što se osjećam nemoćno, tužno i bolesno dok čitam i gledam vijesti iz svijeta. Izlazak na ulice u znak podrške ljudima koji trenutno prolaze najgore strahove od svih strahova- strah da će ih drugi čovjek ubiti i ubiti/mučiti njihovu porodicu, prijatelje, komšije i sugrađane, je najmanje nešto što mogu da uradim u ovom trenutku. Samo zato što je geografski daleko, ne znači da nije blisko.
Moram priznati da mi je teško svaki put kad izlazim na neki protest, da se lomim i preispitujem, i da uvijek imam tremu. Uglavnom jer se osjećam eksponirano, i jer znam da se svaki javni skup u Crnoj Gori može pretvoriti u nešto što nije bilo njegova početna svrha, da se može ispolitizovati od strane političkih partija, i da mi se može lupiti etiketa da sam na nečijoj “strani”. Na primjer, govor koji se čuo na početku skupa nisam razumjela jer je bio na ukrajinskom, i nisam se osjećala prijatno zbog toga. Ali jesam šetala ulicom u znak podrške ljudima koji su napadnuti. Podrška Ukrajini koliko shvatam ovdje i u regionu se dosta podrazumijeva kao pro–Zapad. Šta, mi sad treba da kažemo jesmo li za Ruse ili Amere? (U Crnoj Gori nismo čuli za neutralnost u bilo kojoj varijanti; ili voliš bijelo ili crno u eurokremu, nema miješano?) Da navijamo za Rusiju koja ubija civile u Ukrajini jer smo protiv američke sile i amerikanizacije kulture? Jer smo mi većinski pravoslavni hrišćani pa smo zbog toga najprije vezani za Rusiju? Da se radujem jer Rusija drži lekciju NATO-u koji nas je bombardovao ’99-e? Ja se odlično sjećam 90-ih, sjećam se straha. I nikada to bombardovanje neću oprostiti.
Ne zauzimam ničiju stranu u ovom globalnom ludilu konstantne borbe za prevlast na planeti Zemlji, borbe zemalja koje su dovoljno moćne, velike i jake i koje teže još većoj moći, i koje će vrlo često zauzimati one strane koje su im u ekonomskom interesu. Suluda mi je svaka pomisao da bilo ko želi da bude najdominantiji na Zemlji. Ne zanima me razlog zbog kojeg neko baca bombe na zgradu u kojoj žive ljudi, ne postoji opravdanje za takav čin. Ne podržavam nijednu državu koja je uložila enormna sredstva da bi postala nuklearna sila. Strana koju ja zauzimam će uvijek biti strana koja želi mir, saradnju, zajedništvo, brigu i podršku jednih drugima. Ja ću ljubavlju koju kao čovjek nosim za druge ljude uvijek prkositi potrebi za ratom. To je moj lični čin otpora. Naivna sam? Neka budem.
Prije nego sam izašla na marš, takođe sam se lomila i oko natpisa na svom transparentnu. Osjećala sam se kao da je ono što pišem i nosim visoko na ulici nešto što bi moglo da me ugrozi, u bilo kom smislu. Dok sam pisala, moj partner me je odmah prekorio: “Aha, znači muškarci su krivi.”. On se osjetio odgovornim. Osjetio je kolektivnu odgovornost za ono što se dešava i koje je uzrokovano od strane muškaraca. I žao mi je bilo svih muškaraca koji će vidjeti moj transparent i osjetiti kolektivnu odgovornost iako ne spadaju u tu targetiranu kategoriju. “Ne, nisu svi muškarci krivi, već oni koji su žedni moći, para i krvi. Pogledaj istoriju.” odgovorila sam. “Zašto se ti ne baviš politikom, zašto ti ne želiš moć?”, pitala sam ga. “Zato što me to ne zanima”, odgovorio je. Naravno da ga to ne zanima. On želi da da se mirno bavi svojim poslom, da bez tenzija dočekuje svoje dijete iz vrtića, da me zovu radosni na putu kući: “Mamaaa, stižemoooo!”, da ne razmišlja o tome da li će morati da uzima pušku i brani svoju teritoriju i svoje ljude ako do toga dođe. Odgovorno tvrdim da bi ovaj svijet drugačije izgledao da ga vode takvi muškarci, i da ga vode žene. Ako postoje krivci za ono šta nam se dešava to jesu muškarci koji su željni moći, para i krvi, to jesu svi oni muškarci koji pokreću konflikte i koji se na dnevnom nivou bave time ko je ko i ko je šta, to jesu svi oni muškarci koji pod velom demokratije uništavaju naše zemlje, to jesu svi oni muškarci koji gomilaju svoje bogatstvo uništavajuću prirodu, to jesu svi oni muškarci koji pod velom religije pozivaju na sukobe, to jesu svi oni muškarci koji pod velom rata siluju, muče i ubijaju civile, to jesu svi oni muškarci koji odlučuju o ženskom tijelu i kreiraju politike koje su na štetu žena. Ova planeta je umorna od muškaraca koji žele moć, pare i krv. To jeste moj politički stav. Izlazim na ulice zbog svih žena, muškaraca i djece koji pate širom planete.
Bojana Popadić
P.S. Treći svjetski rat, po mom mišljenju, se već uveliko odvija na Bliskom istoku- u njemu su uključene fizički i/ili politički mnoge države širom Zemlje, uključujući i našu, ali očigledno nije dovoljno bitno da se ovi sukobi nazovu svjetskim ratom jer se dešava negdje tamo. Nema veze što gomile migranata dolaze u ovu istu Evropu, nastavićemo da se pravimo da ih ne vidimo. S druge strane, svi su već požurili da napad Rusije na Ukrajinu nazovu svjetskim ratom, i to trećim, jer se, logično, dešava u Evropi, centru svijeta.
P.P.S. Ko god je napravio ovu sliku ispod koja je trenutno viralna, nije nimalo smiješno. Sram vas bilo.
Bojana Popadić je umjetnica koja vodi udruženje ŠkArt iz Tivta koje radi na stvaranju i promociji savremene i angažovane umjetnosti.
