Intervju sa Zoricom Drakulić Vidaković: Kada pomažemo drugima- srećniji smo!

#ZENEODUTICAJA: Ko je Zorica Drakulić Vidaković?

#ZORICA: Rođena sam prije pedeset godina na Cetinju kao neželjena, ostavljena kao nedonošče od 7 mjeseci i sa 1380 grama od strane majke koja se odmah pri rođenju mene odrekla i uz dogovor sa socijalnom službom me ostavila u dječiji dom "Jadranska Straža" Bijela, kako se zvao do osamdesetih godina. To je bio stari dio doma, koji se srušio '79-te u zemljotresu. Porodica Drakulić iz Bijele me usvojila sa mojih 5 ipo godina. U početku je bio težak period, jer se nisam mogla navići da sama živim a do juče sam bila u velikom okruženju mojih vršnjaka, gdje smo sve dijelili. Vjerovatno od samog početka u domu sam naučila da sve međusobno dijelimo, pazimo se, jer svi smo imali zadatak da pazimo mlađe od sebe, a i i nas je trebalo paziti i vjerovatno je u samom mom ranom odrastanju usađeno "to nešto" briga za nejakim i bolesnim. Živjela sam do 18-te godine u Bijeloj do moje udaje, gdje živim 9 godina sa mužem i cijelom njegovom familijom u selo Trebesin iznad Herceg Novoga.

#ZENEODUTICAJA: Vi ste aktivistinja koja ima svoju nevladinu organizacij a pomažete drugima više od 30 godina?

#ZORICA: Moja organizacija se zove NVO Volonterski Centar Herceg Novi, koju smo morali osnovati 2014-te kada smo pomagali Srbiji u poplavama. Slali smo pomoć kao grupa građana, ali smo morali da imamo pravno lice radi slanja robe preko granice. Zastupnica sam ja a imamo pet stalnih članova, a kad je neka veća akcija pridruže nam se i ostale ženice (većinom su to samohrane majke).

#ZENEODUTICAJA: Koje područje teritorijalno pokriva rad vaše organizacije?

#ZORICA: Za sada za opštinu Herceg Novi, a ako akcija bude uspiješna kao svake godine pomažemo i našim bivšim štićenicima dječijeg doma iz Bijele, koji žive po cijelog Crnoj Gori, jer o njima vodim računa kad izađu iz doma, imaju moju stalnu podršku (jer sam i ja bila štićenik i znam kroz šta prolaze). Ima još korisnika koji mi se jave, pa im pomognemo novčano ili pošaljemo po kuriru hranu/hemiju na datu adresu.

#ZENEODUTICAJA: Možete li nam reći šta vas je pokrenulo da svoj život dijelom posvetite aktivnom učešću u humanitarnom radu?

#ZORICA: Briga i empatija datira iz ranog djetinjstva i to je usađeno u meni, jer sam ja kao četvorogodišnja imala "sestru" od dvije godine o kojoj sam se morala starati, oblačiti je, voditi na obroke , vani u šetnju, na spavanje. Svi smo imali taj zadatak da se brinemo o nekome. Poslije mog usvajanja teško sam podnosila moju "samoću" jer bez svih njih sam bila sama, bez tog mog okruženja, sigurnosti. U osnovnoj sam se najviše družila sa "domcima", djelila užinu, moje komade robe sam davala, čak sam jednom došla bez patika, drugi put bez jakne... Imali smo voćke u dvorištu i prvo branje sam njima nosila ili bi oni došli i pokupili. Tada nisu bile jake donacije kao sada, tako da je toj djeci svega falilo. Sa grupom đaka znala sam da se organizujem da popakujemo robu i obuću. Svako je davao šta ima i od srca, a za njih je to bilo neprocjenjivo i bili su prezahvalni. Poslije kada sam se udala takođe ih nisam zaboravila, uvijek sam pomagala koliko se moglo. Danas im zaista ništa ne fali, imaju svega ali najvažnije nemaju, tu roditeljsku ljubav koja je potrebna, a to ostavlja neku prazninu u srcu. Ja sam tu prazninu donekle popunila kad sam dobila svoju djecu i svu ljubav preusmjerila na njih, na moja dva sina.

#ZENE OD UTICAJA: Koje humanitarne akcije ste pokretali i koje sprovodite još uvijek?

#ZORICA: Akcije su obično bile u skupljanju robe i obuće, školskog pribora, kasnije namještaja i novca za liječenje oboljele djece i omladine. Najviše smo fokusirani na samohrane roditelje koji nemaju nikakvu podršku društva, socijalnih službi, nego osudu i krivnju da su one krive/krivi što im se to događa. Takođe pomažem i imam veliku empatiju prema licima sa invaliditetom i sa posebnim potrebama. Tu se baš dam i gledam da se njima najviše izađe u susret. Skoro pa svakodnevno su apeli za sve ove kategorije koje sam navela i za koje maksimalno radimo i odradimo do kraja. Odričem se i svoga slobodnog vremena da bi odnjela pomoć u stvarima i novcu. Uz pomoć mojih sugrađana skoro svaku akciju smo doveli do uspješnog kraja.

#ZENEODUTICAJA: Odrasli ste u dječijem domu i zatim ste dospjeli u hraniteljsku porodicu. Kako je to uticalo na vas kao osobu?

#ZORICA: Da, bila sam do pet i po godina u domu i već svjesna svega, da sam u dom došla kao ostavljena/neželjena beba. Kasnije su me pitali da li majku mrzim, rekla sam „NE“ jer ipak mi je podarila život. Ko zna kroz šta je ona prolazila u maloj sredini, gdje su zastupljena patrijahalna shvatanja i koji su još faktori uticali da se odlučila na čin da me ostavi u domu.

Kad sam došla u hraniteljsku porodicu Drakulić, svijetla tačka u svemu tome je bio i taj "otac" Nikola Drakulić rodom iz Like, vojno lice iz Hrvatske. Od prvog dana sam ga zvala tata. Mnogo sam ga voljela tako da sam poslije njegove smrti '93 godine, mlađem sinu koji se rodio '94 godine dala sa ponosom njegovo ime Nikola. Kada me ljudi pitaju po kome je moj sin dobio ime ja u jednom dahu kažem po mom tati Nikoli. Pomajka Marija je bila uvijek u nekome strahu da ne bi krenula kako je ona znala da kaže "majčinim stopama", osuđuvana od najbliže njene rodbine.

#ZENEODUTICAJA: Da li smatrate da Crna Gora može bolje i više da učini za socijalne slučajeve, djecu u domu, generalno za sve koji žive na rubu egzistencije?

#ZORICA: Da! Smatram da možemo jer smo mi mala država i kada bi neko ko zaista ima volje da se posveti napuštenoj i zapostavljenoj djeci, socijalno ugroženima i svima kojima je pomoć potrebna. Da se u ustanove postavljaju ljudi koji će raditi od srca i prići svima jednako, bez da ih gledaju i osuđuju za njihovu stanje u kojem su trenutno, da im daju savjet, budu podrška. Mnogo puta slušam da su naši samohrani roditelji, socijalni korisnici, nezadovoljni upravo tim služabama, da se površno saslušaju. I dalje mislim da će doći taj dan da se skroz iskorijeni siromaštvo u CG. i da svako ima taj neki socijalni mir, koji im mi sada čuvamo. Što se tiče djece u domu, još u početku sam navela da imaju svega od hrane, robe, poklona ali nemaju najvažnije, tu roditeljsku ljubav, jer im to niko ne može nadoknaditi.

#ZENEODUTICAJA: Ističete da vas pored ostalog pokreće i pomoć samohranim majkama. Da li će možda biti nekih projekata u budućnosti da se barem djelimično olakšaju uslovi života samohranih majki?

#ZORICA: Kako nisam sklona pisanju projekata nego konkretnom pomaganju, direktno da se pomoć uruči za samohrane roditelje, takođe sam bila inicijator da se počne sa izgradnjom malih montažnih kućica za naše nesnađene roditelje, penzionere sa minimalnom penzijom, lica sa invaliditetom koji i pored svoje muke nemaju krov nad glavom nego od invalidnine plaćaju kiriju.

Apelujem i na apoteke, da izlaze u susret da bi se po nabavnoj ili čak iz donacija doniralo mlijeko i bebi program (pelene i sve ostalo što ide). Za školu sam takođe apelovala da se svakom đaku omogući besplatna marenda, bez obzira je li iz socijalne porodice već da sva djeca u CG imaju bespalatnu užinu.

#ZENEODUTICAJA: Kada je volja građana u Crnoj Gori jaka da pomognu ugroženima?

#ZORICA: Oduvijek tvrdim da smo mi na primoriju najhumaniji ljudi, dok na sjeveru nije baš tako, čak što više, mi višak stvari i hrane šaljemo za skoro cjelu Crnu Goru. I sami nekad kažu "kod nas toga nema" da bi ti pomagao neko svoj, komšija, sugrađanin. Što se tiče apela i same akcije ipak je najjači odaziv kad su neki praznici i kad je dijete ili stara osoba u pitanju. Tada društvene mreže "gore" od poruka pomoći, podrške...

#ZENEODUTICAJA: Dobitnica ste takođe nagrade za humanost. Možete li nam reći nešto o tome?

#ZORICA: Jesam i imam puno nagrada, povelja, zahvalnica, čak sam i novčane nagrade znala da odmah podijelim jer sam uvijek govorila da sam bez tog novca i ranije živjela, ne nadajući se da ću dobiti novac za moj dugogodišnji rad. Uzmem novac, zahvalim se i podijelim. Ali sve te nagrade ne bih mogla da dobijem da nije bilo pomoći od mojih sugrađana sa kojima zajednički realizujemo akciju i na tome sam im oduvijek zahvalna, jer su me podržali i podržavaju me i dalje.

#ZENEODUTICAJA: Kakva je situacija sa neželjenima u Crnoj Gori? Da li mislite da se iz našeg društva mogu iskorijeniti patrijarhalni stavovi?

#ZORICA: Na žalost se i dalje zadržalo to "neželjena". Slušam i čitam koliko su te naše majke, buduće majke zatucane s'glave, grubo rečeno, da kad su trudne i priželjku da rode nasljednika razočaraju se kada dobiju 2, 3 ćerke. Mislim da je to velika propast za društvo jer je i ta majka i njena ćerka neželjena, šikanirana od njegove familije. Ja imam dva sina ali kad su mi se počele rađati unuke niko sretniji nije bio od mene, samih nas, mojih sinova koje sam usmjeravala da su sva djeca Božiji dar i da žensko dijete mnogo znači za roditelje, tako da mi nemamo predrasuda. Ali eto nekako se zadržalo kod nas u Crnoj Gori, da se ide pošto poto na nasljednika.

#ZENEODUTICAJA: A ko je vaša je podrška?

#ZORICA: Postaviću text od Massima Savića "Imam mali krug velikih ljudi, s kojima sanjam, za koje se trudim, uz koje znam, tko sam zapravo ja. Podrška su mi moje dugogodišnje prijateljice koje su uvijek uz mene, što bi se reklo u po dana i noći :) Mira B. Rajka B. Gogina Đ. i još par njih... prepoznaće se sami.

#ZENEODUTICAJA: Na koji način se ljudi dobre volje mogu priključiti aktivnostima i kako mogu dati donacije?

#ZORICA: Dobili smo magacinski prostor od opštine Herceg Novi i ovim putem da se zahvalim gradonačelniku Stevanu Katiću koji je sa svojim prošlim i sadašnjim timom imao sluha za nas kao volontere i za svu navedenu socijalnu kategoriju. Magacinski prostor se nalazi u bivšoj zgradi Novljnake PKB-a u prizemlju. Svaka donacija je dobro došla, naravno da je roba/obuća nosiva, namještaj i tehnika upotrebljivo. Obično, ja i volonteri smo za vikend slobodni da ubacimo, sortiramo i podijelimo pomoć.

#ZENEODUTICAJA: Šta biste poručili ljudima, na koji način da se oslobode i da pomažu svojim sugrađanima?

#ZORICA: Nekako je praksa svih ovih godina da pomažu skoro jedni te isti ljudi i to ljudi sa skromnim primanjima, ljudi koji od srca pomažu jer kažu da su i oni nekad bili u toj situaciji kad im je pomoć trebala, dok neki sa dubljim džepom se ogluše o naše apele. Ali mi i pored svega izađemo svi zajedno kao POBJEDNICI, jer pomažući se ljudi osjećaju srećnije, zadovoljnije jer su u datom momentu nekoga usrećili. Za kraj bi još rekla našu čuvenu rečenicu "Vaše malo nekome znači mnogo"

Lični kontakt naše sagovornice je +382 67-317-333 ako želite da pomognete njenoj organizaciji.

Zabranjeno je kopiranje ili preuzimanje ovog intervjua. Sadržaj je autorski.

intervju ngo pomocugrozenicama hercegnovi crnagora