Veliki broj Disnijevih klasika je povučen sa zvaničnog kanala ove kompanije, a razlog je taj što su proglašeni neodgovarajućim.
Zaključeno je da animirani filmovi poput Maze i Lunje, Dumba, Petra Pana, Knjige o džungli, negativno opisuju ljude, kulturu i da prenose rasističke poruke.
Kada je počela cenzura, crtani filmovi su imali upozorenje da određene scene sadrže rasizam i pogrešne kulturološke opise. Sijamske mačke, Si i Em, u animiranom filmu Maza i Lunja‘ predstavljene su kao ogledalo antiazijskog stereotipa. Kao problem se navodi scena u kafeteriji gde prisutni psi stereotipno portretišu likove iz različitih zemalja poput čivave Pedra iz Meksika: on je mali pas koji ima pretjeran meksički naglasak i nedostaju mu bilo koje druge osobine ličnosti. Tu je i ruski hrt Boris koji je zasnovan na propagandnom narativu o Rusima tog vremena, pa tako pas ima istaknuti ruski naglasak, ponaša se kao nostalgični filozof i citira klasičnu rusku književnost.
Zatim su navedene scene u crtanim filmovima, gdje kada se dešava nešto loše, dominiraju tamne boje, a kada se dešava nešto dobro, prikazuju se svijetle boje. Ovo, navodno, daje ideju da su crne stvari loše, a bijele dobre. Takođe se problem javlja i zbog pjesme “He’s a tramp” (On je skitnica) za koju se smatra da daje potencijalno štetnu poruku. Ispjevana je tako da sramoti Lunju u smislu njegove seksualnosti i da joj nije mesto u jednom dječijem filmu.
Sve ovo nas je dovelo i situaciju da ozbiljnije porazmislimo o tome kako čitati određene crtane filmove. Istorija je pretrpana animiranim stvaralaštvima koji sadrže portrete hijerarhije, nejednakosti, patrijarhata, imperijalizma, rasizma i ksenofobije. Međutim, da li je rješenje u zabrani i cenzuri, ili je moguće razviti jedan kritički okvir za sagledavanje ovih umjetničkih dela?
Pitanje je šta poručiti mlađim naraštajima, na koji način da gledaju navedene sporne crtane filmove, kako da ih razumiju i kako da ih zavole ili ćemo im jednostavno zabraniti gledanje ovakvih animiranih filmova.